Sjedim u autu i razmišljam koliko je zapravo malo potrebno da se cijeli naš svijet zavrti i promijeni. Razmišljam kako sam prije mnogo godina trebala uvjete da nešto napravim. Trebala sam pospremiti sobu i imati apsolutnu tišinu da bih učila. Trebala sam se izolirati da bih napisala dramski tekst i svaki šum je bio ogromna distrakcija. Trebala sam mnogo vremena za promišljanje, a opet bih odustajala od ideja jer su se činile teške i neostvarive....

Sjećam se svog prvog susreta s komunikacijskim radionicama. Bio je to program koji je trajao mjesec dana i moj prvi uvid u rečenice koje izgovaram, prva analiza razgovora, prva svijest o tome što se događa u meni i oko mene. Bila je to prekretnica koje tada nisam bila svjesna i ljubav koja traje već petnaest godina. Postala sam redovan gost na svim programima koji su se oko mene pojavljivali i sa svakim novim otkrićem rasla...