Inspirativne priče su svuda oko nas i uvijek je dobar trenutak za pročitati jednu novu koja će nas motivirati da pretresemo svoje želje i pogledamo jesmo li ostvarili one najveće o kojima smo sanjali još od djetinjstva.
Zato sam uzela mobitel i poslala poruku jednoj ženi koju nikada nisam srela, ali prijateljujemo već nekoliko godina. Miu Jozić i mene spojio je instagram. Tamo smo počele svoje prve razgovore, tamo sam saznala da je Mia mama troje djece i da ima jednu lijepu želju – objaviti slikovnicu. 😊
Razdvaja nas daljina i još uvijek nismo uspjele popiti kavu negdje između njezinih Vinkovaca i mog Zagreba, ali smo tu jedna za drugu, bodrimo se i hrabrimo na putu objavljivanja novih, čarobnih projekata koji nastaju u našim glavama i koje serviramo svojim velikim i malim čitateljima.
Upoznajte Miu Jozić, nekoć mamu na porodiljnom s puno pitanja o objavi knjiga, a danas spisateljicu koja iza sebe ima dvije divne, uspješne slikovnice.
1. Od mame na porodiljnom do književnice? Kako se dogodio taj zanimljiv skok?
Draga moja Tina, ovo književnica mi zvuči tako pretenciozno, ali hvala ti na tome. Taj zanimljiv skok se dogodio slučajno, kao i sve najbolje stvari koje nam se događaju u životu. Kao mama na porodiljnom shvatila sam da uz dobru organizaciju imam dovoljno vremena za ispunjavanje nekih svojih snova i odlučila pokušati.
2. Vodiš svoj osobni blog o knjigama, voliš čitati, a jesi li oduvijek željela i pisati?
Moj Instagram profil @_reading_is_my_superpower_ napravljen je iz ljubavi prema knjigama. Kako mu i sam naziv govori, čitanje je (moja) supermoć. Dok čitam isključim se iz svega i uđem u novi svijet, jer svaka knjiga je novi svijet. Čitam od osnovne škole i imam svoj najdraži bookclub. Mama (od koje sam naslijedila ljubav prema čitanju) , sestra (koja je, također, veliki knjigoljubac) , mamina najbolja prijateljica i ja, često razmjenjujemo knjige, komentiramo ih i plaćamo zakasnine u knjižnicama. Uz čitanje, oduvijek nešto i piskaram. Rijetko kad te priče imaju glavu i rep, jer dok pišem, u glavi mi se počne slagati nešto novo i tako imam puno nedovršenih priča. Slikovnica Otprljajmo more je prvi tekst koji je imao početak, sredinu i kraj.
3. U tebi čuči umjetnica koja tek sada izlazi na površinu, zašto joj je trebalo toliko vremena da se predstavi svijetu?
Sad kad gledam unazad, shvaćam da ta umjetnica zbilja dugo živi u meni. Završila sam srednju školu za fotografa što je isto jedna grana umjetnosti. Nažalost, taman u tom vremenu fotografija je postala digitalizirana i izgubila onu čar koja je mene privlačila. Nestale su mračne komore, štipaljke, fiksatori i ostali segmenti koji su me privukli tom svijetu i jednostavno sam odustala od cijele te priče. Nisam osoba koja ima previše samopouzdanja pa su i moje priče uvijek ostajale na nekim mojim papirima i u skrivenim folderima. Lilina slikovnica je prva priča koju sam dala nekome na čitanje i iznenadile su me pozitivne reakcije. Uz toliku podršku, shvatila sam da je vrijeme da se pokrenem u tom smjeru i izađem iz svoje kutije, ili kako je danas moderno reći, iz svoje zone komfora.
4. Jesi li mogla zamisliti da će tvoja slikovnica doživjeti velik uspjeh i da ćeš biti književnica koja održava svoje vlastite promocije?
Iskreno, meni ovo sve još uvijek izgleda kao san. Kad dogovaram promociju ili radionicu, nemam osjećaj da se radi o meni. Teško mi je to objasniti. Prije svake radionice imam užasnu tremu i baš sam nedavno u knjizi Anđe Marić naletjela na kratko poglavlje o tome. I shvatila da ta trema nije strah nego uzbuđenje zbog nečeg velikog čemu pristupam s puno ljubavi. Taj dan sam imala veliku promociju u svojoj, vinkovačkoj knjižnici i ta rečenica me jako ohrabrila. Da me ne shvatite krivo, ja stvarno uživam u tim druženjima s djecom i veselim im se. U meni postoji taj neki strah jer ih smatram malim ljudima koji imaju jako puno pitanja, često nevezanih za temu, i onda se bojim da im neću dati dovoljno dobar odgovor. Mislim da su te njihove godine vrijeme kad upijaju najviše informacija i da ih je jako važno usmjeravati u pozitivnom smjeru. Konkretno slikovnica Otprljajmo more govori o ekologiji. Ali ona nije samo to. Uči ih da je važno vjerovati u sebe, vjerovati u svoje snove i činiti dobro. Empatija je nešto što trebamo poticati i razvijati kod djece i jako mi je važno kod njih probuditi emociju. I zbog svega toga, mislim da su radionice s djecom jako važne i zato im tako ozbiljno pristupam. Ali, s puno ljubavi! Na zadnjoj radionici je bilo djece od 4 do 12 godina. Bila sam ponosna kad su “veliki” pomagali malcima. Na kraju su dobili diplome za sudjelovanje na eko-radionici i mislim da im je to puno značilo. Svako to druženje je nova avantura i na kraju budem ponosna na njih, ali i na sebe, jer mislim da zajedno radimo nešto dobro!
5. Na drugoj slikovnici surađuješ sa svojom djecom. Kakav je osjećaj tako malima im omogućiti veliku stvar kao što je ilustracija cijele slikovnice?
Moji dečki ( muž i sinovi) , podržavaju ovo što radim i na tom sam im jako zahvalna. Kad je krenula ta ideja o novoj slikovnici, sjetila sam se nekih njihovih školskih radova i odlučila ih iskoristiti. Pročitala sam im priču i motivirala ih da naprave ilustracije onako kako ih oni zamišljaju. Ispale su prekrasno i jedva čekam da ih svi vidite. Na zadnjoj korici su i njihovi potpisi, bez uljepšavanja, onakvi kakvi jesu. Nadam se da će biti jako ponosni na sebe kad slikovnica izađe iz tiska. Ja već jesam! Nova slikovnica je drugačija od prethodne, tema je teža i “ozbiljnija”. Slikovnica Dotakni nebo je priča o vukovarskom vodotornju. U njoj sam pokušala, bez krvi, nasilja i govora mržnje djeci predočiti strahote rata. Želim da shvate da je rat nešto strašno, nešto što se nikad i nigdje ne bi trebalo događati i da mi “mali” ljudi trebamo sanjati lijepe stvari i velike snove.
6. Što bi poručila onima koji sada stoje na mjestu gdje si ti nekoć stajala i nisu sigurni trebaju li se upustiti u svoju vlastitu kreativnu i poslovnu avanturu?
Svima bih poručila da slijede svoje snove i onaj unutarnji glasić. Poručila bih im da se okruže ljudima koji vjeruju u njih i koji će im biti podrška. Da krenu sitnim koracima, pronađu svoj put i ne odustaju. Mislim da se sve želje ostvaruju ako u njih dovoljno vjerujemo. U svakom od nas čuči neki talent, samo je pitanje kada ćemo ga otkriti i krenuti s njim u svoju avanturu. Izvrsna motivacija svima, i malima i velikima je tvoja humanitarna knjižica, u kojoj su na divan način obrađene teme o otkrivanju i poticanju talenata. Mislim da bi ju svi ljudi, a posebno oni kojima je posao vezan uz djecu, trebali pročitati. I hvala ti na njoj! I na svemu! Ti si jedna od osoba koja mi je dala vjetar u leđa, dok još ni sama nisam znala što uopće želim i na tome ću ti biti vječno zahvalna!
Slikovnice Otprljajmo more i Dotakni nebo možete naručiti preko Mijinog instagram i facebook profila, ali i preko maila miajozic2020@gmail.com.
Uživajte u čitanju, a ako vas je intervju potaknuo da se ohrabrite ostvariti vlastite pobjede, neka vam je sretno na vašem putu! 😊
