Već petnaest godina intenzivno se bavim riječima.
Snagu riječi proučavala sam u amaterskom kazalištu kao voditeljica, scenaristica i redateljica, pisanjem romana za odrasle, stvaranjem slikovnica za najmlađe, pisanjem terapijskih priča, pripovijedanjem i vođenjem radionica interaktivne razvojne biblioterapije.
Dugi niz godina uz priče proučavam i komunikaciju, međuljudske odnose i čovjekovu duboku potrebu da se izrazi. Sva se ta područja preklapaju i uvijek me iznova vraćaju na snagu riječi i našu duboku glad za riječima koje će ljekovito obaviti naš život.
Amatersko je kazalište bilo moja prva velika ljubav. Na sceni puno brže padaju naše maske i često ostajemo nezaštićeni i otkriveni drugima – koliko god se pokušavali sakriti u trenucima izlaska na scenu isplivaju naši kompleksi, potreba da stvari kontroliramo, nemogućnost da se predamo grupi i stvaramo harmoniju koja počiva na povjerenju da će nas oni drugi ponijeti u trenucima kada to sami ne budemo mogli. U tim sam strahovima uočila neobičnu priliku za rast i napredak i upustila se u avanturu probijanja granica glumom u ulozi voditeljice, ali i vlastitim izlascima na kazališne daske. Pisanje tekstova koji su glumce provocirali da propitaju vlastite životne pozicije, da se suoče sa strahovima, da ih probiju i nakon svega stignu do improviziranja, igranja i stvaranja u slobodi u meni su budili želju za novim dozama te istinske životne terapije.
Imala sam čast biti dijelom životnog puta mnogih ljudi, sudjelovati u trenucima njihovih najdubljih sumnji, a potom i njihovog probijanja na scenu, njihove borbe da stanu pred publiku i pronađu svoj glas.
Snagu riječi duboko sam iskusila i pišući vlastite romane. U trenucima kad sam proživljavala životne tegobe, riječi su ponovno postale spasonosnim sredstvom. One su pronašle put, one su objasnile moje podsvjesne procese i dale odgovore na pitanja koja nisam ni znala da postavljam. Riječi su znale što boli, uspjele su detektirati točan izvor sumnji i strahova i sve su to bez velikog opterećenja, mozganja i racionaliziranja opisivale na tisućama stranica dajući mi dragocjen uvid u mene samu i nudeći mi smjer kojim želim ići.
U tim sam godinama počela intenzivno razmišljati o ljekovitosti riječi, o njihovom snažnom terapeutskom učinku, o katarzi koju doživljavamo kroz određene priče, rečenice, djela. I tako me put odveo prema storytellingu i upisivanju Prvog hrvatskog studija pripovijedanja.
Iako sam već dugi niz godina bila književnica i osoba koja se bavi komunikacijom, nisam mogla posve doživjeti zašto su nam priče toliko važne. Potpuna promjena i spuštanje iz racionalnog i naučenog u iskustveno dogodila se kada su mi drugi (moje mentorice Jasmina Žiljak Ilinčić i Ivana Bašić) objašnjavali moju terapijsku priču za djecu. Slušajući njihove uvide, riječi koje su isticale u toj priči, ritmu moje priče (o kojemu ja sama nikada nisam razmišljala), o pitanjima koja se pitaju kada tu priču pročitaju, shvatila sam koliko bogatstvo u sebi kriju naše riječi, bogatstvo za nas same i za one oko nas.
Pišući završni rad i opisujući mentalne slike preko kojih pripovjedač uči pripovijedati određenu priču počela sam otkrivati svu dubinu, širinu i mudrost koju u naš život unosi priča. Otvarale su mi se spoznaje o čovjekovoj žudnji za pričom, o žudnji da budemo prepoznati, cjeloviti, da shvatimo i budemo shvaćeni. Primijetila sam koliko se poniznosti rađa pripovijedanjem i slušanjem priča, kako postajemo ljudi, kako u nama nestaje osuđivački mentalitet jer nam priča nudi bistar pogled na nas same, priča nam suptilno pokazuje da smo ponekad u životu u poziciji princeze i dobre vile, a ponekad smo zla kraljica, da smo i mangup i poštenjačina, da smo ljudi, ni bolji ni gori od onih drugih. Priče nam dopuštaju vidjeti dalje od horizonta, otključavaju prostore u koje nismo znali kako ući i na javu nas vraćaju obnovljene, pročišćene, svjesnije…
Sva ljepota koju sam otkrila na studiju bila je tek uvod u ono što me dočekalo kada sam zakoračila u novu avanturu – interaktivnu razvojnu biblioterapiju. Uvid koji mi je ona pružila spustio me na zemlju i moj svijet okrenuo naglavce.
Interaktivna razvojna biblioterapija omogućila mi je da ugledam svu osebujnost i ljepotu čovjeka. Da udivljeno zastanem pred tajnom koja se zove čovjek. Da budem tek promatrač koji ima privilegiju slušati drugoga u njegovom doživljaju riječi, rečenica i tekstova kojima samom sebi nudi i daje najbolje uvide, najljepše odgovore i najkvalitetnije smjernice. Mogla sam doživjeti svu površnost nevještog savjetovanja, svu nepotrebnost pametovanja i svu snagu koju u sebi ima pojedinac koji se najbolje poznaje i sposoban je zaroniti u sebe i iznjedriti najljepše bisere, regenerirati se, njegovati se…
Rečenica koju sam godinama ponavljala – da se svi mi samo želimo izraziti u interaktivnoj razvojnoj biblioterapiji za mene je postala istinita, dokazana i potpuno opipljiva.
Treba nam vrijeme i prostor, treba nam sastanak s nama samima, treba nam lagani, nenametljivi poticaj kako bi iz nas potekla bujica koja će natopiti sve što je u nama bilo žedno i željno izražavanja.
Priče su uistinu čarobne, a riječi posjeduju neizrecivu moć.
S ljubavlju, nepopravljiva zaljubljenica u riječi, Tina Primorac 😊
👉 fotografije by Andrea Kovač Photography, @andreaprusinakovac
