Sprema se fešta jer sve lijepe, plemenite, dobre stvari treba proslaviti, a kada odlučimo slaviti zovemo svoje najbliže, najdraže, svoju obitelj, prijatelje, ljude koji su se utkali u naš životni put. 😊 Sprema se fešta i to ne bilo kakva fešta, nego jedna koja grije srce i dušu, jedna koja se događa prvi put i zauvijek će ostati zapamćena kao prva.
Svjetlo dana ugledala je knjižica Velika tajna Pona – dnevnik čitanja. Napravila sam je u želji da svaka osoba koja u ruke uzme romane iz serijala Velika tajna Pona, u njima pronađe blago za sebe, da kroz knjižicu poveže svoj život sa svim ljepotama koje će naći u tim knjigama, da mu one budu ljekovite, da ga nasmiju, da ga podignu kada padne, da ga razvedre kad se nad život nadviju tamni oblaci.
I naravno, velik je to povod za napraviti feštu, za napraviti novu promociju, za pozvati sve drage ljude, ali pravo blago ove knjižice i prava fešta kriju se u činjenici da je naslovnicu izradila jedna posebna žena, jedna žena koja je u svom životu napravila velike zaokrete i sada prvi put možemo gledati njezino umjetničko djelo kako krasi jednu naslovnicu… U ovom divnom intervjuu želim vas upoznati s Andreom Kovač. 😊
Uživajte!
1. Od državne uprave do poduzetništva – kako se dogodila ta prekretnica?
Bilo je vrijeme za promjenu. 😀
Bila je to godina promjena u cijelom svijetu, naročito Hrvatskoj, doba korone i velikih potresa u Zagrebu pa Petrinji. Nešto se potreslo i u meni i nisam više bila spremna samo ići po starom, bila sam spremna za nove avanture i odvažnije odluke.
Završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i logičan korak je bio zaposliti se u državnoj upravi kad se za to pružila prilika. Paralelno sam njegovala ljubav prema fotografiji, educirala se online svakom prilikom koju sam pronašla i krenula ozbiljnije fotkati. Počela sam razmišljati kako bi bilo fora da se bavim samo fotografijom. Prvo sam se odlučila na paralelno bavljenje fotografijom uz stalno zaposlenje da vidim kako će mi ići taj administrativni dio vođenja posla i hoću li moći skupiti dovoljno prihoda za plaćanje svih davanja. Sve je išlo dobro, ali mi je konstantno falilo vremena za fotografiju, za ono što zaista želim i volim raditi. Radne dane sam provodila u uredu, noćima gledala edukacije i obrađivala fotografije, a vikendima fotkala… Radila sam u struci skoro 12 godina i mislim da je to bilo više nego dovoljno vremena da dam priliku sustavu i nekim logičnim putanjama koje su drugi zamislili za mene. Došlo je vrijeme da se zapitam što ja zaista želim i preuzmem uzde u svoje ruke.
Ta karijerna promjena je bila i uvertira u obiteljsku promjenu u koju smo se muž i ja upustili zajedno kroz posvojenje. Znala sam ako imam hrabrosti dati otkaz i pokrenuti svoj posao, da ću imati i ono potrebno za ostvariti se kao roditelj na drugačiji način i primiti u život i srce djecu koja su već tu na ovom svijetu i nemaju roditeljsku skrb. Sve to me guralo dalje da budem dobar uzor svojoj djeci. Ne bih im mogla stati pred oči i učiti ih da je sve moguće, da trebaju biti ono što jesu ako se ja skrivam u nekom uredu i osjećam da tratim svoje talente i potencijale. Znala sam da više nego ikada moram biti ono što jesam i raditi po svome jer imam dva para malih budnih očiju koja će se ugledati na mene.
Danas sam jako zahvalna što sam napravila takav zaokret jer mogu živjeti i raditi po svojim vrijednostima, sama određivati prioritete i usmjeravati svoje vrijeme i energiju tamo gdje želim. Mogu raditi ono što želim i biti tu za djecu kad je to potrebno bez da nekome polažem račune za to.
2. Osim poduzetništva si zakoračila i u svijet umjetnosti, što to za tebe znači?
Kao mala sam voljela crtati, slikati raznim tehnikama koje smo učili u školi. Nikad nisam ništa ozbiljnije s time napravila, ali ta crta me pratila i kroz fotografiju i razne druge kreativne tehnike poput izrade nakita, decoupage… Nekako što sam ulazila u odraslije doba taj dio mene je padao u sjenu, u zaborav…
Jako dugo sam ulagala uglavnom u svoju analitičku stranu, bavila se tablicama i brojevima i umjetnička je ostala zapostavljena. Također, s dolaskom djece počela sam otkrivati kako dijete u meni još nije skroz odraslo i treba mu oduška, prilika da izađe na površinu. Počela sam se pitati što je mala Andrea voljela raditi iz gušta, što bi sad mogla raditi da me opušta i zabavlja. Tako sam došla do crtanja i vodenih boja. Pronašla sam online tečaj za crtanje Whimsical faces i zaljubila se. Super mi je išao dio crtanja jer sam ponavljala što je mentorica pokazivala u videu. Kad smo došli do vodenih boja, naročito dijela gdje bih se trebala izraziti bez razmišljanja, samo se prepustiti bojama i vidjeti kamo će me mašta dovesti, nailazila sam na puno kočnica. Kroz bojanje sam se opet povezala s umjetnicom u sebi, s Andreom koja smije griješiti, koja se smije igrati i uzeti vrijeme za sebe i ono što voli. Mentorica me poticala i ohrabrivala kad bih zapela i pomogla da premostim sve emocije koje se javljaju kod izlaska iz zone ugode. Kad je jednom kočnica bila spuštena, slike su samo tekle jedna za drugom iz mene. Kad bi mi bio neki teži period posvetila bih se slikanju slušajući glazbu i emocije prenosila kroz poteze kistova. Isključila bih um i samo slušala instinkt, moj unutarnji glas. Pustila bih maštu da preuzme i prenosila to na papir. Oslobađala sam se.
3. Tvoja predivna slika krasi naslovnicu dnevnika čitanja posvećenog serijalu Velika tajna Pona, što bi poručila onima koji u sebi osjećaju umjetnost, ali ne znaju što s njom učiniti i kako da je puste iz sebe?
Samo krenuti. Bez puno razmišljanja. Naći ono što bi htjeli raditi i stvarati, pronaći tko im može pomoći da se pokrenu ako je potrebno, nekog mentora ili učitelja. Danas ima mnoštvo tečajeva online, smo treba od nekud krenuti. I onda svaki dan napraviti jedan korak (nulla dies sine linea). Samo raditi to što im se sviđa bez propitkivanja kako i zašto i traženja svrhe u tome što rade. Uzeti kist u ruke i samo bojati bez ikakvih očekivanja i ocjenjivanja radova.
Meni nije bilo ni na kraj pameti da će jedna od mojih slika završiti na naslovnoj stranici knjige. Radila sam ih za sebe, za svoju dušu i da oslobodim umjetnicu u sebi. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su me podržavali i ohrabrivali da nastavim dalje slikati. A tebi Tina velika hvala što si prepoznala tu umjetnicu u meni i pomogla mi da je još više izvedem vani iz sjene. Odavno mi je san raditi naslovnice knjige, samo sam mislila da ću to ostvariti kroz fotografiju. Na moje veliko iznenađenje to postižem na totalno neočekivan način. To samo pokazuje kako nikad ne znamo tko će se propoznati u onome što leži u dubini naše duše samo kad se ohrabrimo podijeliti to s drugima.
Ako netko želi okušati se s crtanjem ovakvih lica može mi se javiti da ih uputim na tečaj koji sam ja prošla.
😊 Andrei se možete javiti preko njezinog instagram profila ili skoknite na njezinu web stranicu, a ja vas svečano pozivam na promociju knjižice Velika tajna Pona – dnevnik čitanja koja će se održati u Zagrebu.
😍 16.6.2023.
😎 od 18 do 19 sati
😀 u knjižnici Medveščak
😉 Trg žrtava fašizma 7
Poniranje u pročitani tekst i pisanje na koje potiče knjižica Velika tajna Pona – dnevnik čitanja, u nama raspiruju maštu, oslobađaju kreativne procese, djeluju ljekovito na naše emocije i pružaju nam mirne trenutke koji su nam potrebni u svijetu punom buke i brzine… da pronađemo sebe i svoju umjetnost…
Vidimo se!
