Možda ste čuli onu izreku kako nemamo bez razloga dva uha, a samo jedna usta i kako nije važno samo slušati drugoga, važno ga je i čuti.
Oduvijek sam bila osoba koja se lijepo snalazi u savjetodavnim funkcijama, većinom sam imala sve odgovore, bila sam samoj sebi jako pametna i imala sam spremnu riječ za svakoga. To je bio neki obrazac ponašanja kojeg sam naučila odrastanjem i nešto što mi je prilično dobro išlo i što sam obilato koristila.
Kako sam ponirala dublje u međuljudske odnose, promišljala o razdorima unutar veza, obitelji, bliskih ljudi tako je i savjetovanje u mojim očima počelo poprimati drugačije oblike. Prestalo je biti samo brižna komunikacija, briga za dobrobit druge osobe, već je pokazalo i drugačije lice, lice koje često susrećemo, a da toga možda nismo ni svjesni, lice koje nas ranjava, koje nas razdvaja, koje nam poručuje da nismo sposobni brinuti se o sebi, već drugi trebaju voditi i usmjeravati naše korake, a usudila bih se reći i nasilno lice koje ulazi u prostor intime druge osobe bez njezinog odobrenja i dubokog poznavanja što osobu koju se savjetuje može povrijediti ili čak odvesti na krivi put.
Možda ste čuli onu izreku kako nemamo bez razloga dva uha, a samo jedna usta i kako nije važno samo slušati drugoga, važno ga je i čuti.
Pišem ovaj članak ponukana događanjima iz bliske prošlosti gdje sam ponovno mogla zorno vidjeti kako ne vrijedi uvijek ona izreka – Dobar savjet zlata vrijedi – i kako naša želja da učinimo nešto dobro drugome, ne rezultira uvijek dobrim ishodom.
Ova tema u meni pokreće mnoga pitanja o kojima intenzivno promišljam:
Koliko nas savjetovanje razdvaja?
Koliko nam onemogućuje da uistinu čujemo drugu osobu?
Ranjavamo li drugoga kada ga savjetujemo ako nas savjet nije tražio?
Stavljamo li drugu osobu u poziciju podređenoga?
Što uistinu podsvjesno poručujemo osobama koje bez pitanja savjetujemo?
I lijepimo li drugima savjetovanjem etikete koje ih nepotrebno opterećuju i na njih stavljaju teško breme?
Ima jedna lijepa filozofska postavka u transakcijskoj analizi (psihoterapijski pravac kojeg je osnovao kanadski psihijatar Eric Berne), a ona kaže da smo svi sposobni misliti (osim ako nemamo ozbiljnih oštećenja mozga). Sposobni smo misliti, a time izabirati i donositi odluke te snositi odgovornost za vlastite izbore. Kad ljude promatramo u ovom svjetlu, naša želja za savjetom polako jenjava. Gdje god išli, s kime god pričali znamo da pred sobom gledamo osobe koje imaju kapacitet riješiti svoj problem, voditi svoj život, usmjeravati svoje korake. Tada se iz savjetnika pretvaramo u prijatelja, slušamo drugoga i uistinu ga čujemo, suosjećamo s njegovom boli ili se s njime radujemo, nemamo ga potrebu mijenjati, prekrojavati ili mu davati odobrenja, samo smo tu – prisutni u tišini.
Sposobni smo misliti, a time izabirati i donositi odluke te snositi odgovornost za vlastite izbore.
Ta prisutnost drugoga koji nas pušta da prebiremo po vlastitim doživljajima nešto je najljepše što sam iskusila radeći s ljudima. Čarolija koja obavija prostoriju dok iz sebe izvlačimo riječi što su nenadano navrle, dok otkrivamo sebe i sebi i drugima, dok se sastajemo sa sobom, ali taj tok misli izričemo i grupi koja samo upija našu riječ je ono zbog čega se možemo opustiti, zbog čega možemo biti svoji. Ali čarolija nestaje u trenutku kada napustimo svoj doživljaj i empatiju koju osjećamo prema drugome i prebacimo se u savjetnike, poželimo onom drugom riješiti njegovu situaciju, poželimo da se nešto odvije brže negoli treba, da nekome bude bolje jer nam je do njega stalo ili da nekome na svom dobrom primjeru pokažemo kakve bi korake trebao poduzeti da se i on osjeća dobro.
Sve to što u našim mislima izgleda super, može nas razdvojiti od drugoga. I naša najbolja namjera, može otpuhati mostove koji su se veličanstveno spajali, može urušiti odnose, može razdvojiti roditelje od djece, može prekinuti prijateljstva, može slamati brakove…
Ali u toj slomljenosti, baš u toj slomljenosti rađa se nešto mnogo bolje od savjetnika… rađa se čovjek kojega odjednom svi žele pitati za savjet.
Čovjek traži dušu kraj koje će samo BITI, čovjek traži one u čijem društvu se odmara. Tražimo one koji nas ne procjenjuju, koji nemaju sve odgovore, žudimo za onima koji nisu savršeni jer se pred savršenima bojimo vlastite nesavršenosti.
Savjetnik u nama obično se ne gasi sam od sebe, gasi ga duboka potresenost vlastitom krhkošću, nemoć da ostanemo na nivou na kojem želimo biti, ogromni životni valovi koji nas razbijaju o obale na kojima smo nekoć pametni i bezbrižni ispijali koktele. Ali u toj slomljenosti, baš u toj slomljenosti rađa se nešto mnogo bolje od savjetnika… rađa se čovjek kojega odjednom svi žele pitati za savjet.
😊 Trebaš li prostor i vrijeme gdje ćeš samo moći BITI pridruži mi se na ciklusu radionica o povjerenju. 😊
