Sjećam se svog prvog susreta s komunikacijskim radionicama. Bio je to program koji je trajao mjesec dana i moj prvi uvid u rečenice koje izgovaram, prva analiza razgovora, prva svijest o tome što se događa u meni i oko mene. Bila je to prekretnica koje tada nisam bila svjesna i ljubav koja traje već petnaest godina.
Postala sam redovan gost na svim programima koji su se oko mene pojavljivali i sa svakim novim otkrićem rasla je i moja želja da saznam i spoznam nove dubine. I ne bi to bila osobito zanimljiva priča da otkrivanje komunikacije uskoro nije postalo životna potreba, ključ preživljavanja i put koji je donio red u kaotičan, novi svijet koji me iznenada zaskočio.
Adaptiramo druge na našu stvarnost da bi izbjegli suočavanje s realnošću koja nam se ne sviđa.
Moja, poprilično bajkovita, vizija svijeta izgledala je nekako ovako: postaješ odrasla osoba, ljudi oko tebe to s oduševljenjem prihvaćaju i uživate u danima i godinama zajedništva gdje svi donose odluke za sebe i u slobodi se okupljaju, grleno smiju i jedni drugima pružaju potporu.
Naravno, to se nije dogodilo 😁 i našla sam se u svijetu odnosa koji se zapetljavaju generacijama. U svijetu ljudi koji ne smiju i ne mogu izgovoriti što žele, u svijetu gdje mladi ne znaju što s roditeljima koji ih ne žele pustiti, gdje roditelji pritisnuti strahom ne mogu pustiti konce kojima ubijaju samopouzdanje vlastite djece, gdje braća i sestre nisu potpora nego kamen spoticanja, a pojedinac ne razabire vlastiti glas zbog buke koja neprestano dolazi iz mnogih izvora. Našla sam se u svijetu nesretnih ljudi koji vuku terete koje ne znaju artikulirati, koji afirmiraju težinu života jer im je lakoća bila zabranjena, koji upućuju na neke čudne, žalosne staze jer za one lijepe nisu imali snage i hrabrosti.
I što sam više ljudi upoznavala, shvatila sam da se priče preklapaju, da sudbine dijele mnogo zajedničkih točaka i da svi mi jednostavno ne znamo komunicirati.
Podučavamo druge, a ne radimo na sebi.
Adaptiramo druge na našu stvarnost da bi izbjegli suočavanje s realnošću koja nam se ne sviđa.
Bježimo iz odnosa koje očajnički želimo graditi.
Tražimo neprijatelje u izvanjskim stvarima dok smo naš pravi progonitelj upravo mi sami: želimo poštovanje jer se sami ne poštujemo, tražimo priznanja jer sami ne znamo vlastitu vrijednost, trebamo ljubav koju ne znamo primiti.
Nakon godina rada s ljudima i slušanja njihovih priča, u meni se učvrstila ideja da je komunikacija ključ…
Nakon godina rada s ljudima i slušanja njihovih priča, u meni se učvrstila ideja da je komunikacija ključ i da ću shvaćanjem vlastitih obrazaca komuniciranja prvenstveno biti roditelj kakav želim biti svojoj djeci, a potom se rodila i želja da svojim iskustvom pomognem drugima u njihovim izazovima i borbama.
Svi moji romani zato su romani o komunikaciji, sve moje priče pričaju o ljudima koji nisu znali komunicirati ni sa sobom ni sa svijetom. U knjigama koje pišem junaci prolaze životnu školu komunikacije i komunikacija postaje odskočna daska prema slobodi koja nas vodi u život koji volimo i želimo živjeti.
I upravo takvom ju ja vidim; kao put prema slobodi koja u nama rađa snagu i hrabrost za prave izbore.
Želim ti sreću na tvom putu!
Tina Primorac
