Sjedim u autu i razmišljam koliko je zapravo malo potrebno da se cijeli naš svijet zavrti i promijeni. Razmišljam kako sam prije mnogo godina trebala uvjete da nešto napravim. Trebala sam pospremiti sobu i imati apsolutnu tišinu da bih učila. Trebala sam se izolirati da bih napisala dramski tekst i svaki šum je bio ogromna distrakcija. Trebala sam mnogo vremena za promišljanje, a opet bih odustajala od ideja jer su se činile teške i neostvarive.
Cijeli sam se život divila ljudima koji su u nemogućim uvjetima ispisali priče koje inspiriraju.
Cijeli sam se život divila ljudima koji su u nemogućim uvjetima ispisali priče koje inspiriraju. Mnoge te ljude i dan danas pamtim. Upoznala sam ih u nekom slučajno otkrivenom članku, u dokumentarcu, intervjuu lokalne televizije… otkrila sam njihove živote guglanjem, skakanjem s teme na temu i svi oni privukli su me iz istog razloga. Stvarali su prilike tamo gdje ih nije bilo, vidjeli su prolaz tamo gdje ga drugi nisu uočili, bili su spremni na gladne noći i nesigurne dane uvjereni da je putovanje na koje su krenuli veće od života, svih prepreka i njih samih.
Ali… takvi ljudi su osim divljenja u meni budili i beskonačno mnogo ali rečenica. Ali on je jedan na milijun, ali ona je bila izvanredno sposobna i talentirana, ali on je imao sreće, ali ona je točno znala što želi… a onda su se pravila igre promijenila.
U kratkom periodu rodila sam petero djece. Život se okrenuo naglavačke. Vremena je nestalo, luksuz promišljanja u miru više nije bio moguć i ostala je samo istina da se stvari ne događaju onima koji su najtalentiraniji, više sretni i posebno nadahnuti u svakom trenutku svog života. Stvari se događaju onima koji donose odluke i ostvaruju ih bez obzira na raspoloženje, osjećaje i distrakcije. To iskustvo postalo je moja najveća snaga, a sa svakim projektom, sa svakom novom knjigom, novom predstavom, slikovnicom i radionicom u meni se rađala snaga za slijedeće korake.
To iskustvo postalo je moja najveća snaga, a sa svakim projektom, sa svakom novom knjigom, novom predstavom, slikovnicom i radionicom u meni se rađala snaga za slijedeće korake.
Tako je nastao i ovaj blog. Jednostavnom odlukom da više neću odgađati pisanje i čekati pravi trenutak. Započela sam ga u autu dok sam čekala djecu da se vrate s treninga i u retrovizoru gledala bebu kako bezbrižno spava. Završila sam ga u kuhinji, lagano miješajući patlidžane koji su se krčkali u tavi.
Nema prave formule, samo svijest da jednom moramo donijeti odluku i skočiti.
Želim ti sreću na tvom putu!
Tina Primorac
