Dok sam bila dijete nakupila sam puno NEĆU vezanih uz blagdane, a onaj najvažniji mi je bio da neću imati blagdane kakve sam viđala svugdje oko sebe – radi se punom parom, svi trče, dućani su puni živčanih ljudi, kuće se pune nervozom, obavljaju se svi periodični poslovi koji baš moraju čekati blagdane da bi valjda bili što stresniji – glancaju se prozori, skidaju zavjese, sprema se sve što nam treba i ne treba…
Misija broj jedan je bila razbiti takav blagdanski kod i koliko god to bilo jednostavno u mom srcu i mojoj glavi, život nas istrenira da ponavljamo korake koje su ponavljali oni prije nas i oni prije njih, ali ja se nisam namjeravala predati.
Cijeli koncept je bio vrlo jasan, ali teži dio posla bio je promijeniti postavke u svojoj glavi i dopustiti da se takvi blagdani uistinu i dogode.
Imala sam jasnu viziju kakve blagdane želim za svoju djecu: da u svemu sudjeluju, da što samostalnije obavljaju posao koji su dobili, da sve to lijepo izgrađuje njihovo samopouzdanje, da su uvaženi, da donose odluke koje mogu donositi, da se pjeva i veseli uz naravno standardne, nepopularne radnje koje se u životu ne mogu zaobići u bilo kojem periodu pa tako ni oko Božića.
Cijeli koncept je bio vrlo jasan, ali teži dio posla bio je promijeniti postavke u svojoj glavi i dopustiti da se takvi blagdani uistinu i dogode.
Svake godine sam sve više trenirala otpuštajući nevažno. Obučila sam se da ne sitničarim, da zažmirim, a ako vidim da baš imam poriv prepravljati ukrase koje je netko izradio – da se izmjestim iz prostorije.
I stigla sam do toga da me danas ne dotiče što nekom kolaču fali 30% šlaga, zapravo osjećam ogroman ponos što malci znaju sami napraviti kolač. Ne zamaram se što je Isus u jaslicama izrađen od papira, ovca je plišanac, a pastiru fali jedno oko, nego se divim kako su kreativni. Baš me briga što vanilin kiflice izgledaju kao debeli puževi zagoreni s donje strane, važno mi je da su najmlađi razvijali motoričke sposobnosti.
Prihvaćaj koliko možeš – ako ne možeš nazovi nekoga tko te razumije pa se malo pojadaj i nastavi pokušavati prihvaćati
I negdje u svim tim godinama promjena i rasta koje nisu bile bezbolne i lake, shvatila sam da je cilj dosegnut… da je kuća puna smijeha, samopouzdane djece, pjesme i veselja, da je živa, energična, asertivna. A bile su potrebne naoko posve male stvari koje su nam ponekad tako teške za primijeniti:
Ne popravljaj iza drugih – stvari ne moraju biti savršene po našim standardima
Uvažavaj druge – iznenadit ćeš se snazi različitih pogleda na istu stvar
Odmakni se od svoje vizije – gradi zajedničku
Prihvaćaj koliko možeš – ako ne možeš nazovi nekoga tko te razumije pa se malo pojadaj i nastavi pokušavati prihvaćati
Snagu za sve promjene uvijek sam crpila iz jedne snažne istine– čovjek je uvijek ispred stvari! Čovjek je ispred dekoracija, čiste kuće i Božića iz kataloga. Čovjek kraj nas uvijek je važniji.
Želim vam lijepe, uistinu lijepe, jednostavne, radosne blagdane i kuću punu zadovoljnih ljudi.
A svoju neutaživu želju za kataloškim Božićem ove sam godine ugasila izradom blagdanskog kataloga svojih proizvoda 😍 Spremila sam puno novih stvari i divnih poklona koje možete naručiti iz svog naslonjača.
