Sad već daleke 2020., muž i ja smo pokretali ovu web stranicu i tada se u meni rodila želja da nekako podupiremo dječje talente. Najlakše je bilo da nam djeca šalju radove i da ih objavljujemo na svojoj stranici, ali svi znamo da najviše napredujemo, izgrađujemo samopouzdanje i dobivamo vjetar u leđa kada vidimo da su naši talenti zaživjeli, da su opipljivi, konkretizirani. Tako sam odlučila organizirati prikupljanje pjesama, priča i crteža djece od 4 do 12 godina kako bismo od njih napravili knjigu. Bio je to prvi korak i djeca su uskoro počela slati svoje radove, roditelji su se ponosno javljali i sve se brzo zakotrljalo. Zatim sam razmišljala da bi bilo lijepo priču o talentima zavrtjeti po školama i vrtićima. Pripremila sam materijale i poslala ih na mnoge adrese nakon čega sam dobila divne zajedničke radove i promišljanja o talentima koji su također postali dijelom knjige. Kad je sve bilo završeno preostalo je vidjeti što učiniti s knjigom koja će nastati, kako oplemeniti i taj dio procesa i zaključak se nametnuo sam od sebe – djeca će knjigom pomoći jednoj knjižnici. A kojoj knjižnici, bilo je slijedeće pitanje na koje je odgovor glasio: Pa onoj kojoj je pomoć najpotrebnija. I tako nas je put odveo do petrinjske knjižnice stradale u potresu. Naša djeca pomoći će izgraditi dječji odjel teško ranjene petrinjske knjižnice, ne može ljepše od toga.

Kako se stvaranje knjige bližilo kraju tako su se rojila mnoga pitanja: gdje nabaviti novac za tisak, kako knjigu distribuirati, kako je promovirati… i tu dolazi do eksplozije dobre volje na sve strane. Mnogi pojedinci, maleni obrti i firme odlučuju dati novac za tisak knjige, knjižara Hoću knjigu odlučuje nas poduprijeti u promociji i davanju prostora. Novinari odlučuju proširiti našu priču, book blogerice objavljivati vijesti o knjizi na svojim društvenim mrežama i najednom sve postaje stvarno.

U rukama držimo svoju veliku, debelu, prekrasnu knjigu u boji punu smiješnih, vedrih, filozofskih radova koje su pisala djeca. Objašnjavamo prijateljima i poznanicima da to nije slatka, mala, bezvezna knjiga s dva crteža, već remek djelo koje se treba imati na kućnoj polici i svakodnevno čitati, listati i pokazivati svojoj djeci – mnogi ne vjeruju dok knjigu ne vide… pa se iznenade… pa se čude jer to su zaista napravila djeca, a izgleda nestvarno dobro, a teksta k’o u priči, a svaka stranica poticajna i zanimljiva, a uključili smo i svoje drage prijateljice; jedna psihoterapeutkinja za djecu, jedna socijalna pedagoginja da nam srede kutak za roditelje i pomognu roditeljima da prepoznaju i afirmiraju talente svoje djece, a tu je i igra koja se može igrati u školi, u vrtiću i doma u krugu obitelji da svi pričaju o talentima, da se djeca raduju, da se osjećaju snažno, da se zavole u svojoj osebujnosti, posebnosti, u svojim darovima…

Ljudi dolaze na promocije, ja ganuta prizorima pustim i pokoju suzu. Djeca koja su knjigu stvarala dobivaju svečane zahvalnice, sponzor nam šalje čokolade za promocije, svi se raduju, držim radionice o talentima, klinci su oduševljeni, ljudi kupuju knjigu, novac putuje petrinjskoj knjižnici, u organizaciju promocije uključuju se i moji kolege pripovjedači, pripovijedaju djeci, volontiraju, drugi ljudi šire priču, treći šalju riječi potpore… dobre volje i osmjeha na sve strane.

A onda… ostat će tih knjiga u kutijama… što s njima nakon sedam promocija u sedam gradova? I odgovor se ponovno nameće sam od sebe – udomit ćemo ih, pronaći ćemo ih dom u što više knjižnica, da krase što više dječjih odjela, da žive. Pronaći ćemo im toplo utočište u domovima za djecu, u školama, u vrtićima, u udrugama za djecu. Nek’ putuju, nek’ uveseljavaju djecu gdje god stignu i gdje god se nastane. Nek’ se širi priča o talentima, da što više djece promišlja o svojim darovima, da što prije shvate koliko toga u sebi nose, ali ne samo oni… jer uveselili smo i pokojeg roditelja, na putu smo upoznali i one velike koji su zakopali pokoji talent i malo se ohrabrili otkopati ga, a to je veliko, to je divna vijest, to je još jedan plod ovog projekta.

I tako smo od bezvezne, obične, blesave ideje o skupljanju dječjih crteža stigli do televizija, radija, portala ponosno im pokazujući knjigu koja je dotakla naša srca i uvukla se u srca mnogih ljudi koje smo sreli stvarajući projekt MALI ALI VELIKI. Dali smo sve od sebe i sada ćemo se u miru prepustiti onom citatu s početka teksta: Možda nikad nećeš znati, ali tvoj život ostavlja trag na mjestima gdje se i ne nadaš. Tvoje riječi su negdje odzvonile, tvoja nastojanja se negdje zapisuju, tvoj život je važan.

I uistinu, nikada nećemo znati kako je knjiga utjecala na klince koji su je stvarali, kako na njihove roditelje, kako na sve koji će je uzeti u ruku, koliko je osmijeha proizvela, koliko ideja potaknula, koliko poznanstava pokrenula, koliko ljudi povezala… nećemo znati i ne trebamo znati. Važno je da nastavimo vjerovati u svoje ideje dovoljno snažno da ih pretvaramo u stvarnost.