Filipova glazba i Marijine rukotvorine

Filip i Marija su susjedi. Oboje imaju deset godina i skupa su se igrali još dok su bili bebe. Idu u istu školu, ali različite razrede. Svakog se jutra sretnu na hodniku i zajedno pješače po širokom putu koji ih vodi do velikih ulaznih vrata škole. Tamo se pozdrave i svatko odlazi svojim putem. Marija u ruci ponosno drži neobičnu lutku dok se Filip pomalo nevoljko približava svom razredu.

Marija je pozdravila učiteljicu, a do nje je odmah dotrčalo nekoliko prijatelja.

„Je li to nova?“, upita je dječak iz razreda.

„Je, ova je najljepša do sada.“

„Da…“, s oduševljenjem poviče druga djevojčica i u ruku pažljivo primi lutku. Pomno ju je promotrila sa svih strana i potom vratila Mariji. „Tvoje lutke su nevjerojatne.“, izusti ushićeno, a Marija ponosno preda lutku učiteljici.

„Marija, tvoje lutke moramo nekako iskoristiti…“, započne učiteljica. „Bila bi prava šteta da ih viđamo samo mi u razredu.“

„Pa što bih s njima mogla?“, upita Marija sa znatiželjom.

„Znam.“, osmjehne se učiteljica. „Napravit ćemo lutkarsku predstavu i odigrati je na školskoj priredbi.“

„Mislite da bi moje lutke zaista mogle biti dio predstave?“, Marija je bila presretna.

„Naravno! Tvoje lutke su čudesne.“, izusti učiteljica i učenici se uskomešaju. Lutkarska predstava je zvučala tako primamljivo. Na priredbama se okuplja cijela škola i roditelji i svi učitelji i ravnateljica, a oni će glumiti.

U razredu je nastala graja i učiteljica s osmjehom promotri učenike koji se nisu mogli smiriti. Sjatili su se oko Marije dok je svatko sipao vlastite ideje.

„Ja ću napisati predstavu u kojoj će nastupati sve tvoje lutke!“, poviče jedan dječak.

„A ja ću režirati predstavu.“, izusti djevojčica koja je stajala iza Marije.

„Ja ću sve organizirati.“, nadoveže se druga djevojčica. „Treba napraviti pozivnice, obavijestiti roditelje, oglasiti se na webu škole…“, nabrajala je dok ju je prekidao drugi dječak.

„Trebat će nam spiker, netko tko će predstavu najaviti i odjaviti, a to ću, naravno, biti ja!“, svi su se smijali dok su ideje prštale, a djeca se nadglasavala.

Marija je došla kući nakon uzbudljivog dana u školi. U jednom je dahu roditeljima ispričala što se sve dogodilo. Majka ju je oduševljeno promatrala dok ju je tata pozivao da se ponovno spuste u podrum. Mariji nije trebalo govoriti dva puta. Podrum je bio mjesto gdje su zajedno stvarali čuda. Ušli su u prohladnu prostoriju i upalili svjetlo, a pred njima se ukazalo njihovo malo kraljevstvo. Šivaća mašina je stajala nasred podruma, a oko nje stolić s koncima, iglama i gumbima svih oblika i boja. Otac je sjeo za šivaću mašinu i po Marijinim uputama krenuo izrađivati tamnoplavu pozadinu za lutkarsku predstavu dok je Marija u ruke uzela iglu i nedovršenu lutku kojoj je trebalo napraviti još samo nos i osmijeh na licu.

Marija je promatrala oca koji je radio kao dostavljač za veliku tvrtku, ali nikada nije zanemario ljubav prema iglama i koncima koju mu je u ranom djetinjstvu prenijela baka čije su spretne ruke mogle stvarati čuda. I on je nastavio stvarati čudesa uveseljavajući svoju djecu mnogim rukotvorinama. Čim je primijetio da Marija ima dar poput njega i njegove bake, potrudio se da ga razvije i sada je Marija imala priliku cijeloj školi pokazati svoj iznimni talent.

Što će biti u životu, otac nije znao, ali je znao da će biti najsretnija razvije li svaki talent koji ima i uklopi li te talente u svoju svakodnevicu. Dobro je znao da Marija nije znalac u svim predmetima, ali to ga nije brinulo, bilo je važno da dobro i pametno iskoristi svoje najjače snage, a za ostalo će se potruditi jer nešto se u životu mora odraditi i kada nam se ne da. Uostalom, znao je tata da je i upornost u onom što nam ne ide najbolje također talent.

Filip je prolazio kraj njihovog podruma i ponovno začuo glazbu. Znao je da Marija s tatom izrađuje lutke. Kad god su nešto stvarali, puštali su glazbu uz koju se čulo njihovo čavrljanje i zvonki smijeh. Prije je znao ući u njihov podrum, ali mu se zadnju godinu nije približavao. Za to nije imao volje.

Ušao je u svoj stan i sjeo na kauč s daljinskim u ruci. Zlovoljno je piljio u televiziju dok je pored njega, poput kakvog muzejskog eksponata stajala gitara. Nitko je u ruke nije uzimao i skupljala je prašinu koju bi majka brisala svaki put kad su im se najavili gosti.

Pogledao je gitaru i hitro vratio pogled na televiziju.

„Zadaća, brže…“, izusti majka koja je oko njega pospremala i ocu davala upute što se tog dana još mora obaviti.

„Sad ću, tek sam došao.“, reče Filip, ali mu majka uputi pogled koji je značio da odmah treba poći prema svojoj sobi.

„Dosta je televizije, matematika se neće sama naučiti…“

„Ne volim matematiku.“, promrmlja Filip, ali ga je majka čula.

„Gitaru ću spremiti u podrum.“, izusti majka ljutito znajući zašto je Filip ogorčen.

„Pa možeš, ovdje samo skuplja prašinu.“

Majka je uzdahnula i pognula glavu, ali nije popustila. Prošla je godina dana otkad je otkazala Filipove satove gitare i od toga nije odustajala. Gitara je bila njezina, ali je u ruke nije uzela godinama. Prestala ju je voljeti onog dana kad nije uspjela upisati Glazbenu akademiju. Ni sama nije znala zašto ju je uopće donijela u stan kada se udala. Nikada ju nije svirala.

Filip je, baš poput nje, rano pokazao interes za glazbu, ali je majka znala kakvo bi razočaranje jednom mogao doživjeti ako svoj pogled usmjeri samo na njezinu staru gitaru. Ipak, čim je krenuo u školu upisala ga je na satove kod vrhunskog profesora koji je bio oduševljen Filipovim talentom. I ona je uživala u njegovim nastupima i svakodnevnim vježbanjima, ali je primijetila da bi zbog toga mogao zapostaviti predmete koji će ga u životu prehraniti.

„Od gitare se ne živi.“, viknula je prkosno za Filipom koji je samo zatvorio vrata sobe ne odgovorivši joj. Majka je sjela na kauč dok ju je otac pozorno promatrao. „Zašto me tako gledaš?“

„Ne misliš li da je zaslužio svoju priliku?“, upita otac blago dok su majci oči lagano zasuzile.

„On je pametan dečko, bolje mu je da svoju pamet usmjeri na druge stvari. Od glazbe se ne živi.“

„Možda će on upasti na Glazbenu akademiju.“

„A možda i neće…“

„Zar ne misliš da bismo mu trebali dopustiti da barem pokuša?“

„I doživi najveće razočaranje u životu?“, upita majka uzrujano.

„Ponekad se moramo i razočarati. Ne misliš li tako? Uostalom tog dana kad nisi upala na akademiju, uzrujano si se na uglu one stare zgrade zabila u mene i sad smo lijepa obitelj s troje divne djece.“

Majka je pustila suzu i otac joj se približi. Uzeo je prašnjavu gitaru i nježno je približio ženinim rukama.

„Ne moraš svirati na velikoj pozornici, možeš svirati nama, bit ćemo tvoja najvjernija publika.“

Majka se kroz suze nasmijala i nakon dugo godina u ruke primila svoju staru gitaru. Prostorija se napunila prekrasnim zvucima i Filip u čuđenju proviri iz sobe. Na prstima se došuljao do dnevnog boravka i u čudu promatrao majku koja je svirala poput kakvog virtuoza.

„Mama!“, viknuo je ushićeno i majci licem ponovo sklizne topla suza. Odložila je gitaru i pohrlila prema sinu kojeg je snažno zagrlila.

„Oprosti, Filipe.“, bilo je sve što je uspjela izustiti i Filipu osmijeh zasja na licu. „Dođi, vodim te na sladoled.“, reče majka i uskoro su prolazili hodnikom na kojem je i dalje odzvanjala glazba iz Marijinog podruma.

„Čekaj…“, Filip zaustavi majku. „Htio bih vidjeti kakva čuda rade Marija i njezin tata. Filip je provirio u njihov podrum i Marija se razveseli.

„Filipe!“, odmah je povikala. „Imam genijalnu ideju.“

„Kakvu?“, zbuni se dječak.

„Danas smo s učiteljicom dogovorili da ćemo imati lutkarsku predstavu na školskoj priredbi i mislim da bi nam stvarno trebala glazba, a ti super sviraš. Misliš li da bi nas mogao pratiti na gitari? Molim te!“

Filip se okrenuo prema majci koja je blago kimnula glavom.

„Da! Svirat ću na vašoj predstavi!“, vikne Filip dok je podrumom i dalje odzvanjala glazba. „Ali prije nego krenemo s probama, dobro ću navježbati matematiku.“

 

Tina Primorac