Nezadovoljstvo je opasno samo onda kad odlučim ostati nezadovoljan

Kad kažemo komunikacija, većinom zamislimo druge osobe, čavrljanje na kavi, razgovor sa šefom, razmjenu ideja s kolegama, ćaskanje s ukućanima, ali komunikacija počinje negdje drugdje. I naši razgovori s ljudima kreću se oko one važnije komunikacije – oko načina na koji komuniciram sebe.

Postoje uspravni ljudi koji šalju signale samopouzdanja, njima se spontano obraćamo s poštovanjem. Postoje usukani ljudi, uvučeni tijelom u sebe i s njima nastupamo blaže kao da ih žalimo ili smo prema njima osorni, kao da nas njihov stav zbog nečeg ljuti ili iritira. Postoje jasni, artikulirani ljudi, postoje i oni smušeni s kojima ne znaš što bi pa se makneš ili si na sto muka što napraviti… Ali u ovom članku neću o našem odnosu spram ljudi, nego nama koji odašiljemo signale i samopouzdanja i žrtve i nedostatka samopoštovanja i smušenosti i jasnoće.

Sve što jesmo i o sebi mislimo iz nas curi prema van. Kroz život idemo nesvjesni onoga što odašiljemo ili pak posve svjesni, ali nemoćni promijeniti tu sliku koja nam se možda ne sviđa. Odrastamo i shvaćamo da smo mi „to nešto“ čime su nas okarakterizirali, da smo etiketa koju su nam prilijepili na čelo ili potajno utisnuli na leđa. Etiketa nas je preuzela i ne možemo je se otarasiti. Tako postajemo „čangrizava baba“, „frustriranac iz ureda“, „jadnica“, „lik koji ne može uletit curi“… pojednostavljeno, nezadovoljni smo, naše nezadovoljstvo nas je učinilo nekakvima, to nekakvo su ljudi prepoznali, zalijepili etiketu i zacementirali nam povratak među one koji dišu svježiji zrak.

Kad prihvatim sve signale da sam nezadovoljan i da se to odražava na moje odnose, onda se mogu zapitati što ja to zapravo želim i što trebam da bih prestao biti nezadovoljan. To je komunikacija kojom ću pokrenuti promjenu u sebi i oko sebe.

Ali povratak je tu, odmah iza ugla i dostupan u trenu kad ga poželimo dohvatiti. Taj povratak neće odmah riješiti probleme, neće nam pomoći da u prvom baru poput virtuoza došećemo do dame, ali će nas suočiti s onim što prešućujemo – nezadovoljan sam, nezadovoljna sam. A to priznanje je početak povratka.

Kad napokon priznam da se uistinu ponašam kao uzjapureni puran i da to primjećuju i svi drugi i kad prihvatim sve signale da sam nezadovoljan i da se to odražava na moje odnose, onda se mogu zapitati što ja to zapravo želim i što trebam da bih prestao biti nezadovoljan. To je komunikacija kojom ću pokrenuti promjenu u sebi i oko sebe.

Što ja to želim?

Želim da me poštuju! Ali što to znači? Poštujem li samog sebe? Kako se dobiva poštovanje? Ili, koje to osobe ja poštujem? Možda zaključim da poštujem one koji znaju što žele, a ja možda ne znam što želim. U redu, onda ću saznati što želim. Ili, možda poštujem one koji su ostvarili svoje planove? Dobro, jesam li ja imao planove? Mogu li ponovno planirati, mogu li ostvariti to što sam naumio?

Što ja to želim?

Želim živjeti punim plućima! Što pak to znači?  Svakome nešto drugo… Što onda meni točno znači živjeti punim plućima. Sjedim i razmišljam… gdje to osjećam polet, što radim kad izustim tu rečenicu, gdje me vuku moji instinkti…

Što ja to želim?

Želim pobjeći iz svoje kože! E, to se ne može, ali mogu mijenjati stanje unutar kože. Moja koža može postati udobno mjesto. Kad bih se osjećala ugodno? Što mi treba? ŠTO ŽELIM?

Sve se ovo postiže komunikacijom sa samim sobom, na kauču, pred tv-om, s bilježnicom ili mobitelom u ruci. Sjedim i zapisujem što ja to želim. Prisjećam se cjelokupnog života, ali idem i dalje od toga. Možda nisam nezadovoljan cjelokupnim stanjem, nego nekim odnosom. Onda ispočetka. Što ja u tom odnosu želim, što mi treba? Što sam htio, a nisam? Što sam mislio, a nisam izrekao?

Nije loše biti nezadovoljan jer nezadovoljstvo signalizira da je vrijeme da sjednem i porazgovaram sa sobom o tome što želim. Da napravim novi plan.

Kad shvatim što ja to želim, onda ću se znati postaviti. Kompas će biti namješten na ono što želim. Kad se znam postaviti postajem zadovoljniji jer se događa ono što sam htio, a događa se jer sam to jasno iskomunicirao sa samim sobom pa onda i s drugima. Kako sam zadovoljniji, tako se stanje oko mene mijenja. Sad sam i ja taj kojeg razumiju, s kojim je ugodno, kojem se obraćaju s poštovanjem. Ali prvo sam razumio i poštovao samog sebe. Kad znam što želim, otvaraju se nova vrata i nove mogućnosti, otvoreniji sam, pristupačniji, vidim prilike koje su možda i ranije postojale, ali ih moje nezadovoljstvo nije prepoznavalo.

I sada mogu dalje. Svjestan i svjesna da je odgovornost na meni i da promjena počinje samnom. Mogu odlijepiti etiketu i udahnuti svjež znak. Ali znam da je nezadovoljstvo uvijek tu negdje u blizini, samo mi je sada jasnije da nije loše biti nezadovoljan jer nezadovoljstvo signalizira da je vrijeme da sjednem i porazgovaram sa sobom o tome što želim. Da napravim novi plan. Nezadovoljstvo je opasno samo onda kad odlučim ostati nezadovoljan.

Tina Primorac, komunikacijske radionice Paresia

Komentari

Vidi još